Od prvih naseljavanja mostarske kotline postojao je problem opskrbljavanja vodom, izuzev kod onog dijela stanovnika koji su bili naseljeni neposredno uz rijeku Neretvu i Radobolju. Ali u to vrijeme sva su naselja bila udaljena od tih rijeka, posebno naselja na lijevoj obali Neretve. Zato je stanovništvo bilo prinuđeno izgrađivati nakapnice ( čatrnje), od kojih su neke bile sačuvane sve do 2. svjetskog rata. Kasnije naseljavanje uz obalu Neretve omogućilo je snabdijevanje vodom iz ove rijeke, pa su pravljeni čekrci. Istina, u vrijeme visokih vodostaja i zamućenja Neretve ova voda je postajala neupotrebljiva za piće. Dokaze navedenog potvrđivali su mnogobrojni putopisci koji su u tom vremenu boravili/prolazili kroz Mostar. Kako navode mnogobrojni izvori, nad Carinom u dnu Bijelog Polja ima izvor Djevojačka voda. Nazvano je tako jer ju je neka djevojka o svom trošku na izvoru skupila u kanal, dovela na javni put i tako putnicima pružila dobročinstvo, živu vodu. Poznato je također da izvor Djevojačka voda nije snabdijevao samo česmu na javnom putu, nego i dio grada. Kako nalazimo u sačuvanim putopisima objavljenim davne 1890 –te, grad Mostar imao je pod turskom vlašću dva vodovoda. Jedan je dolazio iz doline Radobolje i imao je u početku 60 mjesta za otjecanje. Obskrbljivao je vodom zapadnu, a dijelom i istočnu obalu. Drugi vodovod išao je od Djevojačkih voda u Bijelo Polju , ali od ovog je nakon kratkog vremena presušilo 15 otjecanja. Turska vlada mnogo toga je podizala ali malo održavala . Vode je bilo sve manje i bila je sve gora. Lijepi šedrvani otkazali su uslugu, a ljetna žega sve se više osjećala. Tada je izgrađen kanal Mala Radobolja. To je onaj rukavac koji se kod Pijeska u (Zahumu) odvaja od osnovnog korita Radobolje. Na toj točki, na Pijesku, Radobolja naglo sreće udesno i istovremeno gubi dosadašnju visinu. Umjetno izgrađeni kanal nastavlja svoj tok prema istoku u blagom padu, što je osnova cijelog pothvata njegove izgradnje, u skoro idealno pravoj liniji. Na ovaj način graditelj kanala je uspio dobiti čistu vodu Radobolje odmah pred Starim mostom, na visokoj točki koja je u odnosu na prirodni utok Radobolje odmah ispod Starog mosta više za oko 25 m pri ljetnom vodostaju. Istovremeno pred samim Starim mostom visina vode u kanalu je neznatno ispod visine gazišta na prilazu Starom mostu. Prilikom traženja odobrenja za gradnju kamenog mosta preko Neretve (Starog mosta) jedan od mostarskih dobrotvora je zatražio odobrenje da prevede vodu za piće s desne strane na lijevu stranu Neretve. Ovo nas upućuje na zaključak da je još prije otpočinjanja radova na Starom mostu 1557. god., već bio izgrađen kanal Mala Radobolja.

 

Kako navode zapisi u vremenu od 1610. i 1650. god. je izgrađen vodovod u drvenim cijevima, a zahvat je izvršen na vrhu Šemovca, gdje je visina iznad razine mora 62,20m. Na ovom mjestu je izgrađen, odmah ispod kanala Mala Radobolja, jedan spremnik u koji je voda skupljana, naročito noću, da bi pri većem korištenju po danu ostajao pritisak veći. Kasnije su izrađena još tri ovakva spremnika na potezu prema Zahumu, a uklonjeni su poslije izgradnje suvremenog vodovoda. U drugoj polovici 18 st. počeli su se izgrađivati šadrvani i česme na dijelovima grada koje nisu mogli obskrbljivati ni izvor Djevojačka voda, niti zahvat na vrhu Šemovca. Slabo održavanje kvalitete cijevi ( drvo ili glina), uz ne tako rijetke potrese koje je doživljavao Mostar, sve je to uzrokovalo da su izgrađeni vodovodi povremeno bili nekorisni. Popravke su obavljali imućnici . Suvremeni način održavanja otpočeo je tek nakon izgradnje suvremenog vodovoda 1885. godine.

 

Ovaj prvi vodovod ušao je u legendu, koju je mostarski pisac Ilija Jakovljević u svojoj knjizi o Mostaru ovako opisao:
„ Osim toga je drevni vodovod imao i svoju romantiku. Njega nije podizao ni erar ni općina, nego narodni dobrotvor na svoj trošak. Cijeli magareći tovar zlata stajao je taj vodovod, pa ni to ne bi dosta. Ode zlato, osta prazno magare. Graditelj ga je četrdeset puta prodavao. Kupci mu ga svaki put vratiše, i vodovod je napokon dovršen. Spomenik zaslužnom magarcu nije podignut, jer Koran nije dopuštao podizanje spomenika ljudima ni životinjama, pa ni magarcima, ali osta spomen zahvalnosti u plemenitim srcima. Jednom, kada progres jače zakoči i ovim krajem, Mostar će valjda dobiti i kamen ili mjedni spomenik Magarcu Dobrotvoru.“
Nažalost, pisac ovih radova nije dočekao da vidi mjednog magarca, koji i sada stoji kod Tržnice.